Radio Purger
09.07.2008., srijeda
Zakon protiv diskriminacije
Diplomirao sam za menadžera po američkim zakonima, i po tim zakonima radim u Hrvatskoj makar bih mogao biti i smeće kakvo mi zakon dopušta da budem. U dijelu gradiva koje se bavi ljudskim resursima su bili određeni pravilnici o zapošljavanju, i o ponašanju prema radnicima. To uključuje prava invalida, seksualno uznemiravanje na radnom mjestu itd.Kod nas se nedavno donio sličan zakon, i nemam ni najmanje sumnje da je taj zakon neupotrebljiv u teoriji i neprovediv u praksi. Isto tako ni najmanje ne sumnjam da političari nisu konzultirali zakone ostalih država, načine na koje se oni provode, i ljude koji imaju iskustva u poslovanju po tim zakonima. Amerika ima svoj teški problem rasizma i glupavi zakon o pozitivnoj diskriminaciji, ali što se tiče prava invalida, e tu su daleko ispred nas. Da se razumijemo, ne treba proći 100 godina da takav zakon zaživi i ovdje. Jednostavno treba uvesti istu stvar i provoditi je na isti način. Problem riješen u tjedan dana, a pustit će korijenje u roku jedne godine. Prvo, prava invalida. Namjerno koristim riječ "invalidi", jer je u Hrvatskoj otprilike najveći oblik demokracije prema invalidima to što ih se zove "hendikepiranim osobama". Ništa drugo. Po američkim zakonima, poslodavac je dužan o svom trošku osigurati pomoć radniku koji nije izravno hendikepiran za to radno mjesto. To otprilike znači da se gluhu osobu uopće, ni na trenutak, ne smije gledati kroz prizmu gluhoće - osim ako je sluh potreban za obavljanje posla. Slijepa osoba ne može raditi kao policajac na terenu (ali može u uredu ili kao detektiv koji dedukcijom nalazi počinitelja), osoba u kolicima ne može raditi kao fizički radnik, i tako dalje. Ali, ako je osoba gluha, i može obavljati zadatke na radnom mjestu za koje se prijavila, poslodavac je dužan o svom trošku olakšati osobi obavljanje posla. Ta pomoć hendikepiranim osobama može značiti postavljanje pristupne rampe, posebnu opremu za korištenje računala, bilo što. Zakon tako propisuje. Diskriminacija prema invalidima je čvrsto zabranjena, a zakon je takav da točno govori kako se poslodavac smije ponašati. Nisu samo invalidi diskriminirani. U Americi je zakonom zabranjeno na intervjuu čovjeka pitati za godine. Zabranjeno je pitati je li bio u zatvoru. Zabranjeno je pitati zbog čega je dobio otkaz na prethodnom radnom mjestu, dozvoljeno je samo pitati pitanja poput "što je Vaše najveće postignuće na prethodnom radnom mjestu" i slično. Zabranjeno je sve što bi dalo bilo kakvog povoda za predradude ili diskriminaciju. U tome je razlika između dobrog zakona i lošeg zakona, loš je onaj koji sankcionira a ne sprečava. Još ako i ne sankcionira sve počinitelje, ili ako zakon nije jednak za sve...e tu onda ima više štete nego koristi. A stvar je tako jednostavna. Ja osobno niti ne pomišljam o poslovanju po bilo kojem drugom zakonu osim ovog američkog kojeg sam proučio, jednostavno zato jer je DOBAR. Jer je dobar prema ljudima, pravedan, logičan, i primjenjiv. Malo je zakona koji tako uspiju u svom naumu, u zaustavljanju onih loših strana ljudske prirode. To je zadatak zakona, da ljudima onemogući da budu loši jedni prema drugima. Ne znam kakvi su ostali američki zakoni, ali ako su slični ovome, onda nije ni čudo što im tako dobro ide u pravnom sustavu. Prije 7-8 godina sam bio nezaposlen i otišao sam se prijaviti za posao, bilo kakav, u Getrou. Pozvali su me na "razgovor". Tamo je bilo nas pedesetak, sve su nas posjeli u jednu prostoriju i dali nam psihotest i test inteligencije. Pitanja su uključivala i pitanja o vjeri, nekažnjavanju i nacionalnosti. Kunem se. U polje vjere sam upisao "ne tiče vas se", i makar sam bez problema riješio test inteligencije i psihotest, zbog toga cijelog pristupa i takvih pitanja sam se pri izlasku iz Getroa osjećao kao govno. Još uvijek se tako osjećam kad se toga sjetim, a sada znam i zašto. Cijeli taj način zapošljavanja je po američkim zakonima nelegalan, može ih se tužiti, a najžalosnije je što su mnogi ljudi i primljeni na taj posao i nastavili su raditi u okovima takve organizacije. Da ne spominjem radnike Peveca koje se tretira kao najobičnija govna, i gore od toga. Nisu samo invalidi i žene diskriminirani. Žalosna je istina da će te diskriminirati svatko tko to može po zakonu, a osnovu će već naći. Ili si star, ili si glup, ili si žena, ili imaš dijete, ili si slijep, ili si ateist, ili nosiš mini-suknju, ili si albino, ili imaš dugu kosu. Još je žalosnija istina da mi Hrvati pristajemo na to i postajemo ono što poslodavac od nas traži, ne razumijevajući da zapošljavanje ljudi nije činjenje usluge, nego plaćanje za odrađeni rad. Ne smiju se miješati u privatni život niti u osobnost il način života. Ili možeš odraditi posao ili ne možeš. Ako možeš, ako si se prijavio baš za taj posao, ako nema boljih kandidata, DUŽNI su te zaposliti. To znači da u duelu između zdrave osobe i hendikepirane osobe zdrava ne smije imati prednost (ne smije ni hendikepirana!), nego onaj koji će bolje obavljati zadatke. Ako su jednaki, postavljaju se dodatna pitanja. Ne krene se na postojanje ili nepostojanje hendikepa. Nikad, ni u kojoj situaciji. U Hrvatskoj se možeš nadati zaposlenju ako nisi: trudnica, stariji od 40, hendikepiran...zapravo, kada bismo proučili statističke podatke, samo jedan jako mali dio pučanstva dobro prolazi na razgovorima za posao. Samo zbog diskriminacije. Neka se javi 35-godišnja trudnica koja je dobila posao. Po pravom zakonu, ona bi trebala dobiti posao ako se za njega pokazala najsposobnijom. Makar će roditi tek za 6-7 mjeseci, i makar njeno zaposlenje uključuje i porodiljni dopust. U Hrvatskoj, samo što se poslodavac ne nasmije što se uopće pojavila. U tome leži katastrofa u ovom zakonu koji se uvodi u Hrvatskoj. Imao je šansu riješiti sve, ali "rješava" samo probleme invalida, i to neuspješno. U razvijenom svijetu čak nije ni toliko važno ima li čovjek diplomu, nego može li obavljati zadatke posla. Dok u Hrvatskoj studenti koji su studirali 7 godina i prošli sve godine s prosjekom 2.0 mogu lako dobiti posao na temelju diplome, a sposoban čovjek koji nije imao uvjete završiti fakultet, ali sjajno obavlja posao ne može dobiti ništa. Za ovo se ne brinem previše, poslodavac je jako glup ako zapošljava na temelju papira, a ne na temelju sposobnosti, tako da to ide njima na štetu. Ali, loše je što to ide i građanima na štetu. I, loše je što to nije dobro za Hrvatsku. Ako je 60-godišnjak bez diplome najbolji čovjek za određeno radno mjesto, a radno mjesto dobije katastrofalan 23-godišnjak s diplomom, onda to nije i ne može biti dobro za tu tvrtku i za državu koja bi se trebala gospodarski razvijati. Ovo nije idealističko razmišljanje, jer zakoni u kojima najsposobniji obavljaju posao, a nema diskriminacije prema nikome, postoje. I lako se mogu uvesti i u Hrvatskoj, kada bi Vladu bolila neka stvar za dobrobit građana i kada ne bi bili sačinjeni od podobnih ljudi, nego od stručnjaka. Seksualno uznemiravanje se, u Hrvatskoj, obično pretoči u nakaradnu tvorevinu "prava žena". Seksualno uznemiravanje je seksualno uznemiravanje. Nema nikakve potrebe stavljati prefiks spola u taj zakon. Onaj tko se osjeti ugroženim, tko se ne osjeća ugodno na svom radnom mjestu, a temelj te neugode je seks, ta osoba je seksualno uznemiravana i ima pravo to prijaviti. Ako je 90% prijava došlo od strane žena, dobro. Ali, čemu isključivati muškarce, je li to prijeko potrebno u tom zakonu? Naravno da nije. Zakon o seksualnom uznemiravanju u Americi kaže da se može potužiti svatko tko se na seksualnoj osnovi osjeća nelagodno na svom radnom mjestu i za to ima povod, i to je dovoljno. Ako se zakon primjenjuje, ako je sve u redu s tim, onda će svatko tko prijavi seksualno uznemiravanje imati pravnu zaštitu. Kod nas se to odnosi samo na žene, to je praktički "ženski" zakon, a ionako ne funkcionira. Razlika između ovih dvaju zakona je ogromna. Ono što je najžalosnije u cijeloj priči je to što raznorazni aktivisti, "borci za prava" ovih i onih, niti imaju znanja, niti su dobre osobe. Samo forsiraju rješavanje vlastitih problema, a to i nije ništa tako posebno. Borkinje za prava žena, umjesto da se bore za prava čovjeka kao takvog, odlučile su se fokusirati na jedan spol. Nije bitno koji su izabrale, činjenica je da je takvo izabiranje strana osobina lošeg ljudskog bića, a osim toga je i glupo jer su na sebe nahuškale muški dio javnosti koji ne želi da ga se a priori zove nasilničkim. Treba kazniti počinitelje, bilo to fizičko nasilje muškarca ili psihičko nasilje žena; odvesti djecu mogu oba spola, prevariti i iskoristiti mogu oba spola, ne treba se orijentirati ni na jedan spol samo zato jer, recimo, svoje nasilje obavlja bjelodanije. Žensko nasilje je suptilnije, ali ne znači da ne postoji. Nadam se da nikad neće zaživjeti zakon koji govori samo o pravima žena, jer to nije dobro za društvo. Svaka osoba ima pravo na slobodu, ima pravo da se nad njom ne vrši nasilje, i ima se pravo žaliti ako se te ljudske slobode ugroze, a rješavanje te situacije očekuje od pravne države. Ako je tužitelj žena, dobro. Ako je tužitelj muškarac, dobro. Nema apsolutno nikakve logičke osnove da se bilo koji zakon radi samo za jedan spol. U Americi takvog zakona nema, čak i muškarac u određenim uvjetima može dobiti porodiljni dopust (npr. samohrani otac) i ostvariti iste beneficije kao majka. Zakon treba pokrivati sve te slučajeve, a to se može samo tako da zakon obuhvaća sve ljude. Hrvatski način je, npr., pisanje konkretnog uskogrudnog zakona koji se odnosi na jednu iznimku od pravila. Tako se hendikepirana osoba može žaliti samo ako ima točno određeni hendikep, ako se dogodila točno situacija koja je opisana u zakonu, i tako dalje. To je glupo, neozbiljno i nestručno. Također se u Americi ne smije otpustiti radnika zbog osobne netrpeljivosti, ili, uostalom, bilo kakve netrpeljivosti koja nema veze s obavljanjem radnih zadaća. U Hrvatskoj, po ovim fenomenalnim zakonima, poslodavac može radnika držati za jaja cijeli radni vijek ako želi. Može ga tjerati da radi nedjeljom, ne isplaćivati mu plaću, odbijati mu od plaće, postavljati ultimatume "ili ovo napraviš - ili otkaz" i tako dalje. Ljudi su to prisiljeni podnositi, ne zato jer su kukavice, nego zato što kod kuće imaju obitelj koja o njima ovisi. I ja bih progutao sva govna ovog svijeta samo da doma donesem plaću svojima. Onaj tko ljude treba zaštititi od takvog položaja je pravna država, odnosno najvažniji segment u trodiobi vlasti. A pogledajte samo te ljude. Nestručni su, došli su na položaj zbog osobnih simpatija, važnije im je da se čini da nešto rade dobro nego da to stvarno odrade. Izgledaju kao hrpa smeća koja u normalnoj državi ne bi mogla dobiti posao, a kamoli vlast. Oni bi, da sam ja premijer, okretali hamburgere u McDonald'su. I čudili bi se kako nema zakonske osnove da preko tuđih leđa dođu do položaja. |